Drhtala sam u svome crnom kaputiću zbog hladnoće vjetra koji je puhao. Koliko god oprezno hodala, svako malo sam se poskliznula na mokrome tlu. Više puta sam bila prisiljena primiti se za nadgrobnu ploču kako bih spriječila pad. Nekoliko puta sam opsovala ispod glasa, trudeći se obrisati blato s crnih balerinki o travu. Naposljetku sam odustala te nastavila hodati, pokušavajući izbjeći blato.

Naposljetku sam se zaustavila pred jednom kamenitom nadgrobnom pločom. Danas mi je sve bilo bezlično, sivo i nevidljivo. Sve osim dvije savršene grančice japanske dunje koje sam držala u ruci i nadgrobne ploče pred kojom sam stajala.

Crna slova presijavala su se na bijelom mramornom kamenu tvoreći savršeni kontrast. Keith Richard Stark. 1959. - 1994. Vole te Sope i Dara. To je bio posljednji put da je netko oslovio Sophiu sa Sope, nadimkom kojim ju je on zvao otkad su bili djeca. Položila sam grančice japanske dunje oko kojih je vrpcom bilo privezano ovogodišnje pismo u podnožje spomenika te se odmaknula. Svake godine, na godišnjicu njegove smrti, zadnjih 9 godina radila sam tu istu stvar. U početku je i Sophie posjećivala grob sa mnom, no s vremenom je odustala distancirajući se od boli koju su vraćala sjećanja. Svake godine bih mu napisala jedno pismo, spominjući važne događaje koji su se dogodili od zadnjeg pisma, svoje osjećaje i misli te mu ga ostavila na grobu. To mi je uvijek bilo realnije nego pričati s kamenom.
Svake godine kad bih se vratila, prošlogodišnjeg pisma ne bi bilo. Pretpostavila sam da ga je vjetar otpuhao, ili da se rastalilo pod utjecajem vremenskih neprilika.

- Evo tata, novo pismo - tiho sam izustila promatrajući slova ugravirana u kamen.

- Nicolette? - naglo sam se okrenula čuvši svoje ime. Stajao je nedaleko od mene promatrajući me.

- Zane? Što radiš ovdje? - upitala sam ga. Na sebi je imao traperice, te usku crnu majicu koja mu je izražavala mišiće i koja je tvorila kontrast s njegovom blijedom kožom, te crnu kožnu jaknu prebačenu preko ruke. Tek kada sam se zapitala kako mu nije hladno, shvatila sam da se tresem od hladnoće.

- Markiram biologiju - prišao mi je te promotrio moje lice svojim oštrim očima. - A ti? Zašto nisi u školi? -

Skrenula sam pogled s njegovih očiju te se ponovno okrenula licem prema spomeniku. Stao je kraj mene te se zagledao u grob moga oca.

- Žao mi je - prošaptao je.

Odmahnula sam glavom te ga pogledala.

- Sve je ok. Previše je vremena prošlo da bih tugovala. -

Pogledao me sumnjičavo kao da ne vjeruje mojim riječima. Kada je vidio da se smješim i sam se nasmješio.

- Hladno ti je - primjetio je te me ogrnuo svojom jaknom.

- Hvala - promrmljala sam pomalo ošamućena njegovim mirisom koji je jakna poprimila. Na trenutak je oklijevao, no zatim me zagrlio.

- Dođi. -

Vodio me kroz labirinte grobova, pridržavajući me svaki put kada bih se poskliznula. Na kraju smo se zaustavili kraj jedine suhe klupice na groblju - kako ju je našao, ne znam. Neko vrijeme smo samo sjedili u tišini, oboje zadubljeni u svoje misli. Nagnuo je glavu te me pogledao. Moje oči su susrele njegove.

- Pričaj mi o sebi. O svojoj obitelji - zamolio je zatreptvši. Uzdahnula sam. Zataknula sam pramen smeđe kose za uho.

- Što želiš znati? -

- S kim živiš? -

- S tatinom sestrom, Sophie. -

Zatreptao je, analizirajući taj podatak. Nakon par sekundi nastavio me ispitivati.

- Što se dogodilo s tvojim roditeljima? -

- Otac mi je umro od raka kada sam imala 8 godina, a mama... mama je nestala nekoliko dana nakon što sam navršila 3 godine.- Skrenula sam pogled s njegovih očiju te se zagledala u svoje blatnjave balerinke.

- Sjećaš li je se uopće? -

- Da. Sjećam se svega u vezi nje. Sjećam se njena mirisa, mekoće njene kože, njenog lirskog soprano glasa - nasmješila sam se ponovno osjetivši miris vanilije i čokolade.

- Zar se ne sjećaš njenog izgleda? - upitao me, držeći moju ruku među svojim hladnima. Nasmijala sam se shvativši da on ne zna.

- Bila sam potpuno slijepa do prije nekoliko godina. Zar te nikada nije začudila boja mojih očiju? Hladno siva? -

- Oh, - namrštio se. - I pitao sam se zašto su sive... No nisu hladne - pomilovao me po obrazu zureći u moje oči.

- Kako kome - slegnula sam ramenima. - A što je s tobom? Kakva je tvoja obitelj? -

Odmahnuo je glavom grickajući usnicu.

- Duga je to priča... - odgovorio je. Molećivo sam ga pogledala.

- Imam vremena. Molim te, ispričaj mi o svojoj obitelji. -

Gledao je u moje oči nekoliko dugih sekundi a zatim kimnuo glavom.

- Ti vrlo lako dobivaš ono što želiš, zar ne? - upitao me izvivši krajeve usni u onaj predivni osmjeh koji mi je ubrzavao puls.

- Aha. Svi kažu da ima nešto čudno u meni. Emily misli da imam neku kontrolu nad ljudima kojima ih tjeram da čine ono što inače ne bi, no ja mislim da je stvar u nagovaranju, treptanju i sreći - nasmijala sam se. Nisam mogla maknuti pogled s njegovih savršenih usni, izvijenih u taj mali slatki smješak. Željela sam ih dotaknuti, željela sam ih osjetiti na svojim usnama. Željela sam da me poljubi.

Kako sam mogla znati da će mi taj poljubac promijeniti život? Da će taj poljubac otvoriti vrata koja vode na put ka vječnosti?