Ovo ljeto bilo je hladnije nego obično. Ili mi se samo tako činilo. Svakim danom sam se budila nemirna, očekujući neku promjenu. No sve je ostalo isto, blijedo, uobičajeno.

Uzdahnula sam te se odmakla od prozora. Trebala sam neku promjenu. Željela sam neku promjenu.

Skinula sam ručnik s glave te pustila mokru kosu da mi slobodno pada niz leđa i ramena. Stavila sam slušalice svog mp3-a u uši te legla u krevet. Zaspala sam slušajući Farewell od Apocalyptice.

( ... )

Istrčala sam iz kuće, putem uzevši kaput te uletjela u Davidov auto.

- Zaspala si, zar ne? - pogledao me podignutih obrva.

- Nisam čula budilicu zbog muzike - nevino sam se osmjehnula te ga poljubila u obraz.

- Nisam ni sumnjao - odmahnuo je glavom te pokrenuo auto. Provukla sam ruke kroz rukave svoga crnog kaputa te se sklupčala na sjedalu. Zagledala sam se kroz prozor razmišljajući o tome što me čeka u školi. Nije mi se dalo ići. Rađe bih još nekoliko mjeseci uživala ne radeći ništa.

- Colette... skoro sam ti zaboravio reći. Dobivam novi auto od starog za rođendan - David me pogledao s dječjim uzbuđenjem u očima. Zafrknula sam nosom.

- Zar ti nije dovoljan ovaj? -

- Ne! Nije dovoljno brz - namrštio se i ono uzbuđenje u njegovim očima je nestalo. No nekoliko sekundi kasnije smješak je opet zaigrao na njegovu licu i dječje uzbuđenje se vratilo. - Ono što sam ti htio reći je da ti dobivaš ovaj. -

Trgnula sam se i oštro ga pogledala uvjerena da sam ga krivo čula.

- Molim?! -

- Da! Shvati to kao rođendanski dar. Znam da patiš na sportske aute. -

- To je... to je... hvala od srca! - suzdržala sam se od grljenja znajući da bi mogli izazvati prometnu nesreću, no napravila sam si mentalni zabilješku za kasnije. Kimnuo je glavom te smo se do škole vozili u tišini. Baš kada je David parkirao auto počela je padati kiša. Veselo sam se osmjehnula iskočivši iz auta bez kišobrana, te se bacila Davidu u zagrljaj.

- Hvala, hvala, hvala, hvala, hvala! Obožavam te! - ciknula sam mu kraj uha.

- Znam, znam. Ali daj da otvorim kišobran, ova kiša će mi upropastiti frizuru - požalio se odmah, uzrujano pogledavajući svoj odraz u staklu mog budućeg auta. Ponovno sam se nasmijala i zavrtila se uopće ne mareći za kišu. Uljepšao mi je dan.

( ... )

- To su oni - šapnula mi je Emily uzbuđeno. - Zar nisi prelijepi? -

Pogledala sam u istom smjeru kao i ona te ih po prvi puta ugledala. Bilo ih je četvero, i nisu si uopće sličili.

Obje djevojke su imale duboko crnu kosu. Niža je svoju dugu kosu držala podignutu u nemarnu punđu, pustajući nekoliko pramena da joj padaju niz srcoliko lice. Kretanje joj je bilo lagano, lepršavo, podsjećalo je na ples. Viša djevojka je imala kraću kosu čiji pramenovi su bili razbarušeni u svakom smjeru. Imala je prelijepo tijelo, savršenih proporcija, koje je svaku djevojku u blizini tjeralo da misli samo na svoje mane.

Dečki su bili otprilike iste visine, oboje mišićavi, oboje razbarušene kose. Jedan je imao plavu kosu sa zlatnim odsjajem, a drugi potpuno crnu kao dvije djevojke.

A opet, bili su potpuno isti. Svi iste, blijede kože, najblijeđe koju sam ikada vidjela. Istih zlatnastih očiju, i istih kolabara ispod očiju, kao da danima nisu spavali. I svi su bili prekrasni. Neljudski lijepi, poput naslikanih Michelangelovih anđela.