Ponovno sam bila okružena tamom. Mogla sam osjetiti miris drveća, lišća, kiše. Uzdahnula sam sa strahom. Nisam se micala bojeći se da ne padnem preko nečega. Bila sam 90% sigurna gdje se nalazi meni najbliže drvo zbog udara vjetra. No nisam znala što se nalazi na tlu, osim lišća.

Zatim se smjer vjetra promjenio. Donio mi je neki slatkasti miris. Duboko sam udahnula pokušavši otkriti o kakvom se mirisu radi. Bio je muževan, ugodan. Mješavina puno različitih mirisa. Blago sam nagnula glavu omamljena mirisom.

Hladan prst nečije ruke dotaknuo mi je obraz. Lecnula sam se, no nisam se odmakla. Pratio je kosti moga lica te zatim prešao na ključnu kost. Naježila sam se od hladnoće toga prsta no i dalje sam mirno stajala. Naposljetku me vlasnik onoga ugodnog mirisa i hladnog prsta privukao u zagrljaj. Osjetila sam se nevjerojatno krhka u zagrljaju te osobe. Prislonio je svoje usne uz moj vrat. Da, bila sam sigurna da je muško. Poljubio mi je kosu udahnuvši moj miris.

Podigla sam svoju ruku do mjesta gdje je trebao biti njegovo lice. Trznuo se, no ipak mi je dopustio da ga dotaknem. Nježno sam prelazila prstom preko toga granitnoga lica. Znala sam da je savršeno, bez ijedne greške. Usne su mu bile pune, savršenoga oblika. Trepavice duge a jagodične kosti izražene.

Poljubio me čim sam odmakla ruku. Ostala sam bez daha. Zarobio me svojim zagrljajem. Njegove nepomične ruke hladile su mi leđa, a usne se pomicale zajedno s mojima.


Probudila sam se s vriskom panike zarobljenim u mome grlu. Majica u kojoj sam spavala bila je potpuno mokra od hladnoga znoja. Ustala sam te otišla pred zrcalo u kupaonicu.

Kosa mi je bila raščupana i pomalo mokra. Koža mi je bila još blijeđa nego inače. No oči su bile iste. Unikatne sive boje. Čak mi je i zjenica bila drugačija nego u drugih ljudi. Njihova je bila crna, duboko crna. A moja je bila tamno siva, okružena svijetlo sivom šarenicom.

Uzdahnula sam te okrenula leđa zrcalu. Naslonila sam se na umivaonik, čekajući da mi se disanje unormali.

( ... )

- Mrzim tjelesni - požalila mi se Emily, ljuta što je već ovako rano prisiljena presvlačiti se, trčati i znojiti se.

- Znam. To je drugi naziv za mučenje - mrzovoljno sam promrmljala navlačeći crne tajice do ispod koljena.

- I u ovoj glupoj dvorani je hladnooo - ponovno se požalila.

- Pričaj mi o tome - prijezirno sam otpuhnula te zavezala kosu u rep. Strahujući od onog što nas očekuje izašle smo iz svlačionice. Bile smo među prvim učenicima u dvorani. Sjele smo na klupicu iza koje se nalazio radijator, pokušavajući si zagrijati tijelo.

- O ne!!! - čula sam uzdah cure koja se nalazila nedaleko od nas. Emily i ja smo pogledale u istom smjeru kao i ona te ugledale trenera koji je nosio vreću punu odbojkaških i košarkaških lopti.

- Ma super - preokrenula sam očima, znajući da će me nekako zapasti košarka.

- Aaaaaa šuti!! Ti si bar dobra s loptom - mrzovoljno mi je uzvratila Emily a ja sam se zahihotala sjetivši se njena zadnje nesreće s loptom. Lopta joj je nekako ispala kroz ruke i izazvala pad navijačica koje su u tom trenutku radile piramidu.

U međuvremenu su se pojavili i ostali učenici te je zvonilo za službeni početak sata. Trener se ustao te nas pozvao da se okupimo oko njega. Nakon govora o tome kako smo svi lijeni, bez kondicije i kako će nas sve rušiti ako ne pokažemo malo više entuzijalizma, rekao nam je da se podijelimo u parove i uzmemo po jednu loptu. Uzela sam jednu odbojkašku loptu sretna što me nije zapala košarka te krenula prema strani terena na kojoj se trebala igrati odbojka. Emily se sakrivala iza mene pokušavši izbjeći trenerov pogled.

- Bennet! Stark! Stoj! - Emily je zacvilila a ja sam opsovala sve što sam se mogla sjetiti. Okrenula sam se streljajući trenera pogledom.

- Neće ići! Stark, pokrivala si Bennet cijelu prošlu godinu - uputio mi je mračan pogled. - Bennet idi s Devlin na košarku, a ti Stark... s Raynardom, odbojka. - Devlin je pogledom prostreljila trenera te pošla za Emily s mučeničkim izrazom lica. Pretpostavljam da se i ona sjećala svih Emilynih nezgoda s loptama.

Okrenula sam se kako bih vidjela na koga je mislio. Uzdahnula sam od iznenađenja vidjevši tko je Raynard. Krasile su ga razbarušena duboko crna kosa, blijeda mramorna koža, oči boje tamnog zlata i savršeni mišići. Na licu je imao čisti izraz dosade dok sam mu prilazila. Na otprilike 2 metra razmaka među nama oči su mu se razbistrile a izraz iznenađenja mu je preletio licem. Malo sam razgibala desni zglob te mu zatim bacila loptu koju je spretno i elegantno ulovio. Vršno je servirao te smo počeli igrati.

- Stark? - upitao je.

- Nicolette Stark - odvratila sam udarajući loptu čekićem.

- Zane Raynard - smješak mu je zatitrao na usnama. - Odlično igraš. -

- Trenirala sam odbojku - sa smješkom sam objasnila.

- Jel ti baš stalo do toga da cijeli sat igramo odbojku, ili si za to da nestanemo? - upitao me odjednom. - Profesor je upravo otišao pojesti pizzu koju je naručio. -

Uhvatila sam loptu u ruke te se zbunjeno okrenula oko sebe. Profesora zaista nije bilo u dvorani. Upitala sam se kako je Zane to znao, činio se usredotočenima na igru, no potisnula sam to pitanju u kutak uma.

- Idemo - bacila sam loptu iza sebe kraj ormara s spotskom opremom te se osmjehnula Zaneu. Otišli smo svako u svoju svlačionicu te se presvukli. Iako mi je trebala samo minuta da izađem, on me već čekao ispred. Osjećala sam se ugodno uz njega, iako smo se tek upoznali.

- Sviđa mi se kada ti je kosa raspuštena - rekao je nakon nekoliko sekundi tijekom kojih je promatrao moje lice. Pocrvenila sam. Kutevi usna su mu se trznuli u osmjeh. - Kad se zacrveniš koža ti poprimi skoro istu boju koju normalni ljudi imaju. -

- Znam - nacerila sam se. - No koliko god blijeda bila, svejedno izgledam zdravije nego ti. -

Lice mu se uozbiljilo, no oči su mu još uvijek imale onaj šaljivi sjaj.

- Genetika - slegnuo je ramenima kao da ta riječ sve opravdava. Izašli smo na školsko parkiralište te krenuli prema glavnoj zgradi. Primjetila sam da se ukočio kada je vjetar zapuhao. Pokreti su mu postali mehanički, a oči su mu se zatvorile.

- Što ti je? - upitala sam. Lagano je odmahnuo glavom te otvorio oči i prisilno mi se osmjehnuo. Pokreti su mu i dalje ostali pomalo ukočeni, no vidjela sam da se trudi biti što normalniji. Sumnjičavo sam ga pogledala no nisam ništa rekla. Rastali smo se na drugom katu.

- Vidimo se još - pozdravila sam ga dok se penjao stepenicama na treći kat.

- Naravno - odvratio je te mi se osmjehnuo. Njegov osmijeh ostao mi je u mislima cijeloga dana.