Isfrustrirano sam lupila šakom o stol. Olovka koju sam sekundu prije ispustila iz ruke se bučno otkotrljala na pod.

- Ja ovo uopće ne kužim! - prošaptala sam Davidu.

- Ma pričaj mi o tome. Ako sam ja skužio išta od ovog, Emily će imati pet iz tjelesnog - zanosno si je prošao rukom kroz kosu i opušteno se naslonio na stolicu potpuno odustajući od pokušaja da shvati o čemu naša profesorica iz matematike govori. Tiho sam se zahihotala.

- Ako će nositi uske majice s dekolteom i tajice svaki put kad imamo tjelesni, i imat će pet. - Slijedivši njegov primjer, i sama sam zatvorila bilježnicu i ležerno se naslonila s naslonom stolice na zid. David se odmah uozbiljio, iako nisam shvatila zašto. Nije mi dao priliku da ga pitam.

- Što ima između tebe i onog novog? -

Odjednom mi je postalo jako vruće, i osjetila sam da mi krv navire u obraze.

- K... kako to misliš? - zamucala sam.

- Ma daj, ne glumi. Stalno gledaš u njegovom smjeru, a i on često gleda prema tebi. -

- On često gleda prema meni? - zbunjeno sam upitala. David se namrštio.

- Ne mjenjaj temu! Reci mi što se dogo.. - u tom trenutku je zvonilo za kraj sata. Kakav cliché, spašena zvonom. - K vragu! Imam trening. OK, danas si se izvukla, no sljedeći put kad se vidimo budi spremna na temeljito ispitivanje. - David me upozorio te izletio iz učionice.

Sa smješkom na licu sam mirno krenula spremati svoje stvari. Više nisam imala nastavu pa sam si dopustila trenutak ljenosti.

- Hej, Nicolette - začula sam dobro poznati baršunasti glas. Iznenađeno sam poskočila te okrenuvši se pogledala u Zaneove oči. Istog trenutka um mi je negdje odlutao. Disanje mi se ubrzalo, i jednostavno nisam mogla odvojiti pogled od njegovih prekrasnih očiju. Ovaj puta su bile zelene s zlatnim šarama.

- Umm da? - promrmljala sam.

- Ovaj... čuo sam dio razgovora, - započeo je nonšalantno. Ponovno sam se zacrvenila. - Ako ne razumiješ matematiku, mogu ti pružiti neke instrukcije. Već sam obradio ovo gradivo u staroj školi. - Osmjehnuo se i naslonio na klupu do Davidove i moje. Trebalo mi je par sekundi da se oporavim od njegova pogleda i očaravajućeg osmjeha.

- Umm hvala. To bi bilo odlično - odgovorila sam brzo, i okrenula se kada sam osjetila ponovno naviranje krvi u obraze.

- Nazvat ću te da se dogovorimo. -

Okrenula sam se da mu se osmjehnem no više nije bio tamo.

( ... )

- Znači ovo prepišeš, a ovo pomnožiš s brojnikom. Ako sve dobro izračunaš na kraju ti ne bi trebali ostati kvadrati. - Zane i ja smo sjedili u mojoj sobi, dok mi je on pokušavao objasniti novo gradivo iz matematike. Iako je on uistinu bio odličan učitelj, imala sam problema s koncentracijom udišući njegov miris i promatrajući njegovu ruku kako se brzo kreće zapisujući znamenke. Bio mi je toliko blizu da sam mogla osjetiti hladnoću njegove kože, iako se nismo dodirivali.

Pogledao me u oči. - Jesi shvatila? - Oči su mu ponovno bile prošarane najljepšim zlatom. Zatreptala sam i uzdahnula.

- Mislim da jesam - zataknula sam pramen kose iz uha. Zagledala sam se u njegove oči i osjetila nešto kao leptiriće u trbuhu. Ponovno sam žljela da me poljubi. Srce mi je brzo kucalo, a disanje mi je bilo nepravilno. Nagnula sam mu se još bliže, ne mičući svoje oči s njegovih. Gledala sam ravno u ogledalo njegove duše, gubila se u tamnini njegove zjenice, i... poljubila sam ga.

Hladnoća njegovih usni bila je šok za moje tijelo, no reakcija je bila potpuno suprotna od one koja je trebala biti. Instinktivno, moje ruke su se ovile oko njegova vrata ignorirajući hladnoću. Njegove ruke su se ovile oko mog struka i mojih leđa, milujući ih. Zanijeo se lako poput mene. Prošla sam rukom kroz njegovu kosu, i sljedeće sekunde je bio na drugom kraju sobe, kraj prozora, teško dišući.

Zbunjeno i povrijeđeno sam ga pogledala. Uopće me nije začudila njegova brzina, već njegova reakcija.

- Preopasno je... - započeo je i dalje nepravilno dišući. Trepnula sam i više ga nije bilo.

Bacila sam se na krevet, iscrpljena, zbunjena i pomalo povrijeđena. Zaklopila sam oči spriječivši suze da poteku.

( ... )

Hodala sam tamnom šumom. Lišće i grančice su šuškali i pucketali svakim korakom koji sam načinila. Nije bilo drugog zvuka, cvrkutanja ptica ili glasanja kukaca. Bili smo samo šuma, tama i ja.

I onda, taj zvuk. Taj poznati zvuk.

Najljepša, meni zamisliva, melodija.

Ponovno mi je pjevala, kao onda kada sam bila malena, samo što je ovaj put njen glas bio još ljepši, još savršeniji.

Sjela sam na zemlju, naslonivši se na drvo, i slušala. Dovršila je moju uspavanku i njen glas je utihnuo.

Zaklopila sam oči i prošaptala: - Mama... -

- Makni se od njega, opasan je - sada je njen prelijepi glas bio ispunjen strahom, notom histerije.

- Zašto? - prošaptala sam.

- Opasan je. Za cijeli ovaj grad, a posebice za tebe. -

- Ne... -

- On nije ljudsko biće... - glas joj je postajao sve tiši i tiši, udaljavajući se od mene. - On je vampir! - njen glas je jedva doprio do mene, gubeći se među drvećem i fijukom vjetra.

I onda, moje oči su se otvorile, odražavajući samo horor.